GOYA

Nedavno je mladi znanstvenik i istraživač Pavle Bonča u Krležinoj rukopisnoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu otkrio piščev mladalački dramski tekst “Goya”. Procjenjuje se da je nastao 1917. Novoobjavljeni dramolet čitamo u kontekstu poznatog Krležina eseja o Goyi, u kojem piše: „Mnogo mislim o Goyi ovih dana (1926. god.) Pred četrnaest godina, ja sam sanjao o velikoj junačkoj pentologiji, o herojima, koji su stajali preda mnom kao Rodinov Balzac… Pet giganta htio sam da nacrtam, pet monumentalnih figura: Krista, Michelangela, Kolumba, Kanta i Goyu.”

U središtu Krležine nedovršene dramske vizije “Goya” nalazi se umjetnik – slikar i njegova intimna drama. U Goyinim monolozima ima mnogo grčevitog preispitivanja društveno-političkog sustava vrijednosti tog doba, kao i konformizma, hijerarhije vlasti i pozicije moći, dok se slikar istovremeno žestoko obračunava s umjetničkom i etičkom pozicijom dvorskoga umjetnika.